Mislim da je došlo vrijeme da se nešto mijenja. Ne može se više ovako – stalno noćna smjena, nikad odmoran, nikad sit, uvijek žedan krvi. I tako već stoljećima. Ko me napravi vampirom, crka’ majci prije sjutra. No ne može da crkne. A ne mogu ni ja.
Đe ja živim, kukala mi majka. Nekad je lako bilo biti vampir – po cijeli dan se ratovalo, krvi na sve strane, niko te i ne pita zbog čega ti krv kapa iz usta. Nije bilo bitno da li moji sunarodnici pobjeđuju ili ne, krv nije voda pa da se ukus razlikuje od proizvođača do proizvođača. Zar voda ne bi trebalo da je bez boje, mirisa i ukusa? Kako onda neko reklamira vodu sa ukusom ovakvim ili onakvim? Izem ti i marketing i narod koji ga guta. Mislim, izem ti figurativno, ne bukvalno. Bukvalno sam ih već izijavao. Je li se tako kaže? Ma koga briga. Od pravopisa se niko nije najeo. Mada, od krupnih riječi mnogi jesu. Opet, nebitno.
Elem, trgnem se ja tako iz te letargije (malo psihičke, malo od nedostatka krvi), i shvatim da sam tokom godina postao previše mek. Da ne kažem vegeterijanac. Uslovno rečeno, ipak biljke krvi nemaju... Osim mesožderke, ali to se ne računa. Nije njihova krv. I tako odlučim da budem mnogo agresivniji, da konačno ostvarim sav svoj potencijal. Taman krenuo da sa riječi pređem na djela, kad me sačeka nešto stravično – realnost! A u realnosti nevjerovatno žestoka konkurencija. Na sve strane ispijeni ljudi, a nisam ih ja pio. Niti je ko od mojih rođaka, odavno su migrirali u pitomija područja. Gledam televiziju, čitam novine, i ne mogu da vjerujem šta gledam i koga gledam. Na prvi pogled, sve su to ljudi i ništa više – šetaju po dnevnoj svjetlosti, nemaju razvijene očnjake, narod ih se ne boji. Upravo suprotno – narod ih obožava! Koliko se sjećam, mene su se ljudi stravili. Ništa mi crnje nije bilo od one vriske kad ih uhvatim i kad počnem da se hranim. Da mi je, makar jednom u životu, da na miru jedem. Baš me zanima kako bi ljudi reagovali kad bi im, svaki put kad sjednu za sto, neko vrištao na uvo, a hrana im se koprcala iz tanjira. Nije prijatna slika, siguran sam da bi se složili. Uglavnom, krvopija na svakom ćošku, sve jedan nezasitiji od drugog. Meni se makar zna: kad sam gladan, jedem; kad nisam, nikom ništa. Ovo je neka druga sorta – neprestano sišu krv, nikad dosta. Alo, ostavite nešto i za nekoga drugog! Niste sami, ima nas još sa potrebama! Kakvi su, krvi bh im se napio! Figurativno, ne bukvalno. Bukvalno ne mogu, ko da im priđe pored tjelohranitelja, ko da ih stigne kolima pored rotacionog svijetla? A vjerovatno bih i stomak pokvario.
Ovo je da vampir poludi, nikako da se prilagodim. Na koju god stranu da se okrenem, neki krvožednik mi zarije zube: dok radim, eto mi ga gazda; dok odmaram, eto mi ga stanodavac; da izvadim knjižicu da odem do zubara da sastružem zube, eto mi ga jedan šalter, drugi, treći; da bilo šta značajnije kupim, eto mi ga bankar; bacim pogled na televiziju, eto mi ga Sale; bacim pogled na skupštinu... Uh. To su pravi lezilebovići – lezi ‘ljebu da te jedem. A ljudi su hljeb.
Da sam išta pametniji, pa da nešto naučim od svih njih. Ipak sam ja na vrhu lanca ishrane! Umjesto toga, sam sebi krv pijem. Figurativno, ne bukvalno. Od nervoze.
Kakve veze sa svim tim ima biznis plan? Pa to mi treba da uopšte sebe istovarim preko granice. A i za njega moram krv da propljujem. Figurativno, ne bukvalno. Bukvalno bi značilo da povraćam. Nije da mi se utrobice ne komešaju... Zbog svega.
Нема коментара:
Постави коментар