RiJaliti programi bi trebalo da u sebi sadrže stvarnost. Odnosno, ne bi trebalo, samo im ime to nagovještava. Zar je stvaran život da vam neko u facu unese kameru i po cijeli dan, nedelju i tri mjeseca prati svaki vaš korak? I u zatvoru čovjek ima pravo da prošeta sat vremena dnevno. Nije da tvrdim da je zatvorenicima bolje.
Elem, na šta se odnosi ono „ajme meni“ iz naslova? U najavi je šest (slovima šest) novih programa koji startuju ovih dana. Još malo pa se neće naglašavati da je neki program „reality“. Samo zamišljam najavu programa u kojoj se našoj pažnji preporučuje ne-reality emisija drugi Dnevnik, a poslije toga, redom, sve ostalo što nema ne-reality karakter. Pa kad počnu da se spajaju da bi se prevazišla loša gledanost, i dobije se neki mutant tipa „Žurim na Svadbu za 48 sati poslije koje Mijenjam ženu i vodim je na Preživljavanje kod Velikog brata na Farmu“. Za nekoga sve, za svakog ponešto.
A ko su ti „svi“ koji neumorno pune džepove raznih Saleta, Ognjena, jecavih voditeljki, gnjecavih voditeljki, lEpog Andrije, zvezda i zvezdica, Vendi i Vendiga, oposuma, kljunastih platipusa i, naravno, mobilnih operatera? Sasvim prosječni ljudi sa, očigledno, sasvim prosječnom potrebom da nahrane svoj voajerizam. Kad ljudima nešto fali u životu, makar to bila neka potreba koja svoje korijene vuče iz potpuno nerealnih izvora, zadovoljenje se, gotovo uvijek, traži van onoga što nam je dostupno. U tome je tajna uspjeha svih javnih ličnosti. Jer većina tih javnih ličnosti su i sami vrlo prosječni ljudi sa, najčešće, samo jednom osobinom ili talentom koji ih izdvajaju iz mase. Makar taj talenat bio samo dobar izgled. Zašto se neko iznenađuje kad se neki pjevač pokaže kao odvratna, zavidna, pakosna, nevaspitana i ko zna kakva još, osoba? Zato što je imidž svih njih pravljen tako da običan čovjek poželi da bude kao oni. Samim praćenjem šta javna ličnost radi, ljudi dobijaju mogućnost da, na neki način, učestvuju u toj ličnosti. A ako im se pruži mogućnost da tri mjeseca vrlo detaljno učestvuju u njihovim životima, da ih vide u situacijama u kojima ih inače nikad ne bi vidjeli, onda se postiže još jedan efekat – ljudi dobiju mogućnost da se poistovjete sa onima koji im se sviđaju, i moć da sude o onima koji im se ne sviđaju. Da sude i da utiču na njihov „uspjeh“ ili „neuspjeh“. Glasajte, jer samo vi odlučujete ko ostaje, a ko odlazi. Samo vi... Samo vas par miliona...
Da me ko pogrešno ne shvati, biću jasan – daleko od toga da tvrdim da svako ko gleda ovakve kontejnere od emisija spada u opisanu grupu saučesnika u životu. Ciljnu grupu čine samo oni kojima je duševna hrana svakodnevo naslađivanje nečijim kiksevima (neizbježno ljudskim), svakodnevno uživanje u nečijim životnim mudrostima, principima, dosljednostima, moralnoj gromadičnosti i tako dalje i tome slično. Muka mi je stavljat navodnike na sve to. Ali, koliko god rješenje bilo da se uzme daljinski u ruke i da se prebaci kanal, većina ljudi to ne može da uradi. Isto kao da kažete pušaču da sve što treba da uradi jeste da prestane sa pušenjem, a onda ga okružite fino vaspitanim i nesebičnim pušačima koji mu stalno nude da zapali jednu.
Zbog toga i je prva misao uvijek da bi sve to trebalo ugasiti, zabraniti emitovanje i druge radikalne stvari, ali se uvijek vratim na to da, da narod nije toliko zainteresovan, ne bi ni bilo takvog programa. Šta da kažemo ljudima koji po cijeli dan nešto rade, nemaju mogućnost da proputuju, sve što imaju daju za spajanje kraja sa krajem, nemaju kapaciteta ni interesovanja za viskointelektualne božićne rasprave kojima nas zasipaju očevi i majke, stričevi i zaovičići od bratanića nam države naše i susjedne, jednostavno nemaju uslova da znaju za bolje? Jeftina zabava miliona. Jeste da zbog toga što svi mi lično stagniramo, stagnira i mogućnost da svi oni imaju uslova za nešto više od života.
I tako u krug – mijenja li se društvo tako što se mijenjaju pojedinačne svijesti koje onda mijenjaju cijelo društvo, ili si mijenja društvo koje onda mijenja pojedinca? Ja bih rekao da se prvo moraju promijeniti pojedinci koji imaju uticaja na široke mase. A to ide teško kad im toliki broj ljudi daje za pravo da se drži postojeće stanje.
Ježim se pomisli da se najmračnija (pretpostavljam i karikirana) vizija budućnosti u kojoj se prati svaki pokret svakog pojedinca pretvorila, ne u stvarnost koja je prepoznata kao bolesna, veću u zabavu. E, to je bolesno.
Нема коментара:
Постави коментар