???

Koliko ste puta bili meta neke radoznale osobe? Nekog ko kad uhvati ne pušta, kome su ko, kako, kad, đe, koliko, i ostale upitne riječi i kombinacije riječi, osnov za bivstvovanje? Da li je moguće nahraniti njihovu radoznalost, a pritom zadržati za sebe sve ono što želite da zadržite za sebe? A sve to uraditi da ih ne pošaljete u tri lijepe naše domovine?

Ko je uopšte izmislio pitanja? Ko je taj koji se usudio da zagrize jabuku sa drveta saznanja? Da li ima neko ime, ili da ga zovemo, recimo, Adam? Zašto nije probao neko drugo voće? Da li je ta jabuka bila prskana nekim farmaceutskim sredstvima efikasnog dejstva, pa je posljedica konzumiranja jabuke bila prestanak Adamovog sljepila? Ko je uopšte posadio tu jabuku? I zašto baš jabuku?

Da li se uopšte sjećamo kako smo došli u situaciju da nas muštraju raznoraznim pitanjima? Je li se to dogodilo iznenada, naprečac, ili smo polako tonuli u živo blato neprestanih upitnika? Kad je sve što želimo u nekom trenutku da budemo ostavljeni na miru, šta je to u ljudskim mozgovima na osnovu čega se želja za mirom tumači kao poziv na hiljadu zašto, hiljadu pusti me na miru? Možda bi trebalo da oko vrata nosimo neonsku reklamu na kojoj piše: napravi pauzu, uzmi kit-kat? Šta bismo mi radili bez naših tetaka, strina, drugova i drugarica, poznavalaca svega i svakoga, koji zabrinuto pitaju kad ćemo se ženit, udavat, pravit đecu, rađat đecu, krečit stan, zalivat cvijeće, i vršiti sve ostale radnje za koje nam je već odavno vakat? Možda bi nam bilo milije kad ih vidimo? Ili ne?

Zastanemo li ikad da pomislimo zbog čega u našim životima postoji toliko pitanja na koja nemamo odgovor? Ili zbog čega uopšte postoji toliko pitanja? Da li je to razlog averzije prema radoznalcima? Koliko odgovora moramo da damo prije nego pomislimo da nam je svega dosta? Koliko da budemo iskreni? Šta ako naši odgovori ne zadovolje radoznalca? Da li da i sami počnemo da postavljamo pitanja? Da pređemo u ofanzivu? A šta ako onda radoznalac počne da odgovara na ta pitanja? I ne želi da stane? Kako izaći iz začaranog kruga?

Koje pitanje se samo nameće kad su u pitanju pitanja? Da li je moguće komunicirati isključivo pomoću pitanja? Da li je moguće nešto reći isključivo pomoću pitanja? Da li se sva ova pitanja uopšte potrebna?

Dakle?

Režija



Koliko god bih volio da pričam o režiserskoj profesiji, o njoj ne znam ama baš ništa. A to i nije tema.

Pošto skoro svi mi plaćamo raznorazne račune koje nazivam režijama (množina), ne bi bilo loše da se pozabavimo režijom (jednina) koja nosi ime struja.

Koliko god to čudno zvučalo, struja se pominje još u Vukovom rječniku. Ko ne vjeruje, neka provjeri. Istina, riječ struja na koju ćete naići piše se Struja, a samim tim vam je jasno da se radi o vlastitom imenu. Da li je slučajno to što se strujom nazivaju pojave koje iz naših novčanika neobjašnjivo i na osnovu neutemeljenih razloga i nepoznatih zakona (prirodnih, logičkih i državnih), otuđuju veliki procenat našeg novca, to neka ostane za neko drugo izlaganje. Mada je zanimljivo što su te riječi istovremeno i homonimi i imaju isto značenje... Doduše, ne mogu da se sjetim, možda je u istom rječniku struja korišćena i u kontekstu kretanja vodenih površina, ali mi ta mogućnost nikako ne koristi za ovo izlaganje, pa je neću ni pominjati.

Zadnje poskupljenje umjesto poskupljenja struje, ili, kako to naši revnosni gospodari struje zovu, „realna potrošnja“, samo dokazuje koliko visoko mišljenje o svojim  potrošačima ima elektroprivreda Crne Gore. Odnosno, koliko visoko-platežno mišljenje imaju. O intelektualnim i buntovničkim sposobnostima i da ne govorimo. Uzmimo za primjer najavljenjo poskupljenje od (u perspektivi) +∞ procenata:

Ako naš vajni provajder ima u planu da poveća cijenu kilovata struje za neki određeni procenat, a pritom ne želi da izazove prevelike potrese (ne daj bože da se potrošači slože), logično je da ne može da traži tačno ono koliko mu je potrebno. Taktika pregovaranja nalaže da se traži mnogo više da bi se, naknadnim „kompromisom“, potraživanje smanjilo na mjeru koja zadovoljava onoga koji traži,  istovremeno navodeći sve one koji su se bunili protiv prvobitnog procenta da se osjećaju kao da su dobili nešto... Osim uvećanog računa.

I kako sve to uspijeva da se postigne? Tako što je, kad su u pitanju platežna moć i intelektualne i buntovničke moći potrošača u pitanju, elektroprivreda potpuno u pravu. Samo se oslanjaju na prethodno iskustvo. Istina, ne smeta ni to što ni sudovi ne mogu da ih natjeraju da vrate ono što su, po pravnom mišljenju više sudskih stepena, nezakonito uzeli; ne smeta ni to što ih država pravi kontrauslugu za čašćavanje KAP-a u iznosu od nekoliko desetina miliona godišnje; ne smeta ni to što im je omogućeno da smiješno velike gubitke (što od dotrajale mreže, što od kradljivaca struje i redovnih neplatiša) naplaćuju od redovnih platiša; ne smeta ni to što im je dozvoljeno da viškove struje izvoze i prodaju po mnogo višoj cijeni od proizvodne, a nama naplaćuju uvezenu struju; ne smeta ni to što će imati odriješene ruke da mijenjaju mapu Crne Gore kako bi još više povećali profit...  Nešto nisam čuo da ćemo, kad se jednom naprave novi izvori energije (kako god bili napravljeni), imati jeftiniju struju, redovnije snabdijevanje, manje gubitke na prenosnoj mreži, manje kradljivaca struje...

A onda se pojavi Veliki Beli Mag i kaže da krađu i gubitke struje neko mora da plati. Koga on zajebava? Pa platite je vašim profesionalnim glavama, buzdovani neopjevani! Ako niste sposobni da smanjite gubitke i naplatite od onih koji izbjegavaju da plate, to je onda vaša odgovornost! Nešto ste permutovali – posljedica neuspješno obavljenog zadatka nije dobijanje bonusa od x hiljada eura, nego otkaz i preporuka koja će vam omogućiti da se zaposlite na birou rada, i to na funkciji nezaposlenog. A i poslanici odnarođeni: svi vi koji ste glasali da se usvoji izvještaj o radu regulatornog tijela, kao i oni koji su bili protiv, ali iz neobjašnjivih razloga nisu bili prisutni, dabogda i vama i strujoberima fotelje električne stolice bile. I to one koje se ne snabdijevaju iz elektroprivrede. Dabogda svi živjeli od svog poštenog rada.

P.S. Mala slova za nazive institucija nisu slučajna. I donjih i gornjih.

Ajme meni

RiJaliti programi bi trebalo da u sebi sadrže stvarnost. Odnosno, ne bi trebalo, samo im ime to nagovještava. Zar je stvaran život da vam neko u facu unese kameru i po cijeli dan, nedelju i tri mjeseca prati svaki vaš korak? I u zatvoru čovjek ima pravo da prošeta sat vremena dnevno. Nije da tvrdim da je zatvorenicima bolje.

Elem, na šta se odnosi ono „ajme meni“ iz naslova? U najavi je šest (slovima šest) novih programa koji startuju ovih dana. Još malo pa se neće naglašavati da je neki program „reality“. Samo zamišljam najavu programa u kojoj se našoj pažnji preporučuje ne-reality emisija drugi Dnevnik, a poslije toga, redom, sve ostalo što nema ne-reality karakter. Pa kad počnu da se spajaju da bi se prevazišla loša gledanost, i dobije se neki mutant tipa „Žurim na Svadbu za 48 sati poslije koje Mijenjam ženu i vodim je na Preživljavanje kod Velikog brata na Farmu“. Za nekoga sve, za svakog ponešto.

A ko su ti „svi“ koji neumorno pune džepove raznih Saleta, Ognjena, jecavih voditeljki, gnjecavih voditeljki, lEpog Andrije, zvezda i zvezdica, Vendi i Vendiga, oposuma, kljunastih platipusa i, naravno, mobilnih operatera? Sasvim prosječni ljudi sa, očigledno, sasvim prosječnom potrebom da nahrane svoj voajerizam. Kad ljudima nešto fali u životu, makar to bila neka potreba koja svoje korijene vuče iz potpuno nerealnih izvora, zadovoljenje se, gotovo uvijek, traži van onoga što nam je dostupno. U tome je tajna uspjeha svih javnih ličnosti. Jer većina tih javnih ličnosti su i sami vrlo prosječni ljudi sa, najčešće, samo jednom osobinom ili talentom koji ih izdvajaju iz mase. Makar taj talenat bio samo dobar izgled. Zašto se neko iznenađuje kad se neki pjevač pokaže kao odvratna, zavidna, pakosna, nevaspitana i ko zna kakva još, osoba? Zato što je imidž svih njih pravljen tako da običan čovjek poželi da bude kao oni. Samim praćenjem šta javna ličnost radi, ljudi dobijaju mogućnost da, na neki način, učestvuju u toj ličnosti. A ako im se pruži mogućnost da tri mjeseca vrlo detaljno učestvuju u njihovim životima, da ih vide u situacijama u kojima ih inače nikad ne bi vidjeli, onda se postiže još jedan efekat – ljudi dobiju mogućnost da se poistovjete sa onima koji im se sviđaju, i moć da sude o onima koji im se ne sviđaju. Da sude i da utiču na njihov „uspjeh“ ili „neuspjeh“. Glasajte, jer samo vi odlučujete ko ostaje, a ko odlazi. Samo vi... Samo vas par miliona...

Da me ko pogrešno ne shvati, biću jasan – daleko od toga da tvrdim da svako ko gleda ovakve kontejnere od emisija spada u opisanu grupu saučesnika u životu. Ciljnu grupu čine samo oni kojima je duševna hrana svakodnevo naslađivanje nečijim kiksevima (neizbježno ljudskim), svakodnevno uživanje u nečijim životnim mudrostima, principima, dosljednostima, moralnoj gromadičnosti i tako dalje i tome slično. Muka mi je stavljat navodnike na sve to. Ali, koliko god rješenje bilo da se uzme daljinski u ruke i da se prebaci kanal, većina ljudi to ne može da uradi. Isto kao da kažete pušaču da sve što treba da uradi jeste da prestane sa pušenjem, a onda ga okružite fino vaspitanim i nesebičnim pušačima koji mu stalno nude da zapali jednu.

Zbog toga i je prva misao uvijek da bi sve to trebalo ugasiti, zabraniti emitovanje i druge radikalne stvari, ali se uvijek vratim na to da, da narod nije toliko zainteresovan, ne bi ni bilo takvog programa. Šta da kažemo ljudima koji po cijeli dan nešto rade, nemaju mogućnost da proputuju, sve što imaju daju za spajanje kraja sa krajem, nemaju kapaciteta ni interesovanja za viskointelektualne božićne rasprave kojima nas zasipaju očevi i majke, stričevi i zaovičići od bratanića nam države naše i susjedne, jednostavno nemaju uslova da znaju za bolje? Jeftina zabava miliona. Jeste da zbog toga što svi mi lično stagniramo, stagnira i mogućnost da svi oni imaju uslova za nešto više od života.

I tako u krug – mijenja li se društvo tako što se mijenjaju pojedinačne svijesti koje onda mijenjaju cijelo društvo, ili si mijenja društvo koje onda mijenja pojedinca? Ja bih rekao da se prvo moraju promijeniti pojedinci koji imaju uticaja na široke mase. A to ide teško kad im toliki broj ljudi daje za pravo da se drži postojeće stanje.

Ježim se pomisli da se najmračnija (pretpostavljam i karikirana) vizija budućnosti u kojoj se prati svaki pokret svakog pojedinca pretvorila, ne u stvarnost koja je prepoznata kao bolesna, veću u zabavu. E, to je bolesno.  

Biznis plan

Mislim da je došlo vrijeme da se nešto mijenja. Ne može se više ovako – stalno noćna smjena, nikad odmoran, nikad sit, uvijek žedan krvi. I tako već stoljećima. Ko me napravi vampirom, crka’ majci prije sjutra. No ne može da crkne. A ne mogu ni ja.

Đe ja živim, kukala mi majka. Nekad je lako bilo biti vampir – po cijeli dan se ratovalo, krvi na sve strane, niko te i ne pita zbog čega ti krv kapa iz usta. Nije bilo bitno da li moji sunarodnici pobjeđuju ili ne, krv nije voda pa da se ukus razlikuje od proizvođača do proizvođača. Zar voda ne bi trebalo da je bez boje, mirisa i ukusa? Kako onda neko reklamira vodu sa ukusom ovakvim ili onakvim? Izem ti i marketing i narod koji ga guta. Mislim, izem ti figurativno, ne bukvalno. Bukvalno sam ih već izijavao. Je li se tako kaže? Ma koga briga. Od pravopisa se niko nije najeo. Mada, od krupnih riječi mnogi jesu. Opet, nebitno.

Elem, trgnem se ja tako iz te letargije (malo psihičke, malo od nedostatka krvi), i shvatim da sam tokom godina postao previše mek. Da ne kažem vegeterijanac. Uslovno rečeno, ipak biljke krvi nemaju... Osim mesožderke, ali to se ne računa. Nije njihova krv. I tako odlučim da budem mnogo agresivniji, da konačno ostvarim sav svoj potencijal. Taman krenuo da sa riječi pređem na djela, kad me sačeka nešto stravično – realnost! A u realnosti nevjerovatno žestoka konkurencija. Na sve strane ispijeni ljudi, a nisam ih ja pio. Niti je ko od mojih rođaka, odavno su migrirali u pitomija područja. Gledam televiziju, čitam novine, i ne mogu da vjerujem šta gledam i koga gledam. Na prvi pogled, sve su to ljudi i ništa više – šetaju po dnevnoj svjetlosti, nemaju razvijene očnjake, narod ih se ne boji. Upravo suprotno – narod ih obožava! Koliko se sjećam, mene su se ljudi stravili. Ništa mi crnje nije bilo od one vriske kad ih uhvatim i kad počnem da se hranim. Da mi je, makar jednom u životu, da na miru jedem. Baš me zanima kako bi ljudi reagovali kad bi im, svaki put kad sjednu za sto, neko vrištao na uvo, a hrana im se koprcala iz tanjira. Nije prijatna slika, siguran sam da bi se složili. Uglavnom, krvopija na svakom ćošku, sve jedan nezasitiji od drugog. Meni se makar zna: kad sam gladan, jedem; kad nisam, nikom ništa. Ovo je neka druga sorta – neprestano sišu krv, nikad dosta. Alo, ostavite nešto i za nekoga drugog! Niste sami, ima nas još sa potrebama! Kakvi su, krvi bh im se napio! Figurativno, ne bukvalno. Bukvalno ne mogu, ko da im priđe pored tjelohranitelja, ko da ih stigne kolima pored rotacionog svijetla? A vjerovatno bih i stomak pokvario.

Ovo je da vampir poludi, nikako da se prilagodim. Na koju god stranu da se okrenem, neki krvožednik mi zarije zube: dok radim, eto mi ga gazda; dok odmaram, eto mi ga stanodavac; da izvadim knjižicu da odem do zubara da sastružem zube, eto mi ga jedan šalter, drugi, treći; da bilo šta značajnije kupim, eto mi ga bankar; bacim pogled na televiziju, eto mi ga Sale; bacim pogled na skupštinu... Uh. To su pravi lezilebovići – lezi ‘ljebu da te jedem. A ljudi su hljeb.

Da sam išta pametniji, pa da nešto naučim od svih njih. Ipak sam ja na vrhu lanca ishrane! Umjesto toga, sam sebi krv pijem. Figurativno, ne bukvalno. Od nervoze.

Kakve veze sa svim tim ima biznis plan? Pa to mi treba da uopšte sebe istovarim preko granice. A i za njega moram krv da propljujem. Figurativno, ne bukvalno. Bukvalno bi značilo da povraćam. Nije da mi se utrobice ne komešaju... Zbog svega. 

Dobro jutro,

rekoh doktoru kad konačno ugledah svijetlo dana. Dobro jutro majko. Dobro jutro, dobro jutro… Izgleda da me ne razumiju. Možda im moja pojava ne uliva povjerenje, ili jednostavno nisu navikli da razgovaraju sa novorođenčem. Mada ni ja njih ništa ne razumijem. Možda ako povisim glas budu spremni da me saslušaju… A možda i ne. Daću im malo vremena da me upoznaju. A onda ćemo vidjeti.

Fino prijepodne. Reklo bi se da će miholjsko ljeto potrajati. Nije da je ružno pogledati drveće sa gomilom žutog lišća koje tek treba da otpadne, dok sunce zalazi obasjavajući ih na neki neobičan način. I sve se to tako lako zanemari.

Imam utisak da sam potcijenjen. Uglavnom razumijem šta mi roditelji pričaju, ali ja sâm imam problema da artikulišem svoje misli. Osjećam da moje riječi ne postižu predviđeni efekat. I dalje me svi zovu mali. Koliko god se branili od toga, veličina jeste važna. Biće bolje. Mada…

Nisam siguran zbog čega me tjeraju da se družim sa gomilom dječurlije. Valjda bi morali da uvide da sam daleko odmakao u odnosu na njih. Nešto kao socijalizacija djeteta je veoma važna. I dalje sam dijete… Pa dokle više?

E, sad možemo već nešto i da isplaniramo. Podne nije toliko daleko, a ja svakim danom rastem sve više i više. Naravno, tu je i neprijatnost pohađanja škole, ali i to će jednom proći. Ne znam zbog čega sam toliko želio da budem shvaćen – dovoljno je da znam da sam slobodan da radim što god poželim. Ne može mi niko ništa, jači sam od sudbine i tako te stvari. A i društvo je super. Siguran sam da ćemo biti isti i od danas za pedeset godina. Sve bre junak do junaka.

Upeklo sunce. Nije ni čudo kad grije pod pravim uglom. Nije to toliko loše kad imam popunjen dan. Dobro, možda nije popunjen aktivnostima koje bih ja želio, ali makar se nešto radi. Ima se, može se, samo što čovjek mora da se potrudi da bi imao… Da bi se moglo. Makar nikog ne molim, nego sâm zarađujem. Nisu ni jarani što su bili – mogao sam i ja tako, ali neću. Mada nisam mislio ni da će oni. Snašli se, kažu. Ajd kad kažu.

Suton stigao pomalo neprimjetno. Zakleo bih se da sam, kad sam zadnji put obratio pažnju, izgledao mnogo drugačije. Jednobojnije. Kako to nisam primijetio? Nekad mi je vrijeme teklo vrlo sporo, sad nisam siguran da li treptaj oka traje koliko treptaj oka, ili koliko i minut, sat, dan, ili možda godina? A poslije zalaska sunca nastupa noć. Pa uvijek je i nastupala, samo nešto nisam razmišljao o tome.

A sada kada je noć tu, ne mogu a da ne mislim o njoj. Šta poslije nje? Ili još bolje, šta je bilo prije nje? Nije trebalo da mislim da imam dovoljno vremena za sve što sam htio da kažem, da uradim, da osjetim... Imao sam dovoljno vremena, samo nije trebalo da mislim da imam dovoljno vremena. Nekad nije korisno previše razmišljati. Završetak  krasi djelo, a ne neprestano razmišljanje o djelu. A moj završetak i moje djelo? Valjda mi je dovoljan odgovor to što uopšte moram da se pitam. O kako bi bilo lijepo da postoji još jedno sjutra... Sve bi bilo drugačije...

Lele mene....

... Milo! Kami nam u dom ka ni je bez tebe, kapitalni izdanče junačke države Crne Gore! Što ne ostavi u cvijetu naše mladosti? Milo! Jedva da je dvadeset godina prošlo otkad si, nonšalantno i sa stilom, ušetao u naše živote i promijenio ih zauvijek. Milo! A što ne dade otkazni rok od petnaest dana da dođemo sebi od šoka i raspišemo konkurs? Milo! Što ti ne izradiše socijalni program? Milo! A kako ćemo mi, ako ćemo uopšte, nastavljat sa životom bez tvojih pregnuća, tvog pregalaštva i tvoje sposobnosti da oddezavuišeš dezavuisanu javnost? Kako će svi oni koji su debusolirani pronaći svoj sjever i svoj jug? Milo! Solomone dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, oftamolože obneviđenih, štako osakaćenih, milozvučna melodijo stanovnika tišine, kako ću ja, lično i personalno, kroz život da nastavim bez očinske figure tvoje? Nije dovoljno imati oca, otac dođe i prođe, ali ti si vječan! Milo! Nepresušni izvore svega dobrog i plemenitog, optimisto mimo svih optimista, NAJoptimalniji primjerče ljudskoga roda, rječniče obogaćeni riječima koje samo ti možeš da izgovoriš i da im daš smisao, kako će narod bez tvoje besjede nasušne, bez tvojih glasnih struna koje golicaju dušu? Milo! A što ne reče da ideš da ti ispraćaj napravimo? Svako može da napravi miting za dolazak na vlast, ali miting za odlazak sa vlasti bi bio upisan u anale svjetske političke istorije. Milo! Milo!

Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo crnogorsko.

Blago onima koji su tužni, jer će se usrećiti minimalcem.

Blago onima koji su servilni, jer će oni naslijediti pozicije.

Blago onima koji su gladni i žedni pravde, jer imaju vitak stas. Vrlo vitak.

Blago onima koji su milostivi, blago im u pamet!

Blago onima koji su „čisti“ srcem, jer će oni Mila vidjeti.

Blago onima koji su mirotvorci, jer će fino da zarade u ratu.

Blago onima koji su prognani pravde radi, oni ne znaju zbog čega su prognani.

Blaženi ste kad vas, Mila radi, ruže i progone i, lažući, nabijede svakim zlom. Radujte se i veselite se, jer je nagrada vaša velika na nebesima; jer su tako progonili proroke koji su bili prije vas. Rekoh, na nebesima. Ne očekujte puno na zemlji. Alo, čujete li me što pričam? Aman, jeste li vi svemogući ili sam... Prestanite da me kamenujete...

Ipak, kad malo bolje razmislim, možda sva ona priča kako je Milo dobar, ali ne valjaju oni oko njega i nije netačna. Da li da se zabrinemo što je Milo otišao, a ostali su oni oko njega? Blago onima koji slijepo vjeruju, jer će možda dobit na kladionici...